Ante Starčević, hrvatski političar i književnik, rodio se 28.V.1823. godine u mjestu Žitnik pokraj Gospića. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom i filozofijom.
U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije gdje doktorira godine 1848. Iste godine donosi životnu odluku: ne posvetiti se svećeničkom pozivu nego borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku državu!
Osim političkih aktivnosti, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom. U to doba buni se protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika i zauzima se za očuvanje hrvatskih narječja. Isto tako, raskrinkava Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. Izriče i misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu i da će teško biti postići jedinstvo medu južnim Slavenima.
Sve više se politički angažira, pa 1861. godine kao narodni zastupnik Rijeke biva biran u Hrvatski Sabor, gdje je bio zastupnik do 1871. godine, a poslije neprekidno od 1878. godine do svoje smrti, 1896. godine. Te 1861. godine bio je veliki bilježnik Riječke županije, gdje iste te godine objavljuje svoja glasovita načela kao temelj pravaštva u Hrvatskoj. U suradnji s Eugenom Kvaternikom i drugima (npr. Petrom Vrdoljakom) osniva Stranku prava, koja postoji (s prekidima u radu) sve do danas.
Osnovno načelo koje je dr. Ante Starčević i nova stranka HSP zagovarao bilo je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznatnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega po svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću, njegovom karakteru i držanju. Razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je uz ideju pravaštva.
Utemeljitelj je moderne hrvatske državotvorne misli i žestoki borac za hrvatsku neovisnost, čemu je nesebično posvetio cijeli svoj život. Takvim djelovanjem je još za svoga života zaslužio naziv OTAC DOMOVINE. Njegov politički rad je bio neprekidna borba protiv austrijskog i mađarskog jarma na hrvatskom narodu, pa je dosljedno zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija: u kojoj su se vlade i vladari urotili protiv naroda.
Ključno pitanje godine 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Ante Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije. Tada je po prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu, te da nad sobom priznaje samo Boga. Hrvatski je narod sačuvao vjeru u Boga i snagu svoje desnice pa Starčević govori: ¨Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hervati!¨
„Bog i Hrvati” - jezgra je Starčevićeve političke ideje. Stalno je isticao kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Poticao je rast hrvatske samosvijesti, veličao hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom. Zalagao se za čvrsta moralna načela kao temelj uređenja države, a živio je po istim načelima, često u oskudici, po čemu je jedinstvena pojava u modernoj europskoj politici. Zbog svoje političke žestine u borbi protiv monarhije, zatvoren je 1863. godine (mjesec dana), pa ponovo 1871. godine (nakon Rakovičke bune).
Hrvatski narod mu je poklonio 1895. godine Starčevićev dom u Zagrebu, gdje je nepunu godinu kasnije i umro (18.02.1896.). Prema osobnoj želji sahranjen je u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama.